23.04.2008 Povodom sv. Juraja dana zaštitnika grada visa, nas dvoje padobranaca Jurica Žitko i Jerolim Duplančić doskočili smo na rivu u Visu. 

Dan je počeo kišno i bljutavo, ja sam noć prije doputovao sa službenog puta (iz Gornje Stubice), a mobitel me probudio oko 6.00. Bio je to naš pilot Marin Livajić koji se žalio na loše vrijeme.

Oko  20.00 sati smo od predsjednika kluba saznali da je Aerodrom Sinj potpljen radi jake kiše koja je padala cijelu noć.

Zbog toga smo morali poletjeti sa Resnika. Cijeli skok je bio upitan jer je prognoza bila loša, loš TAF na Braču i loša vidljivost. Kada je Jurica došao malo nam je ulio nade jer je rekao da se čuo sa Visom i da je tamo vedro i da ništa ne puše.

Konačno smo poletjeli i iznad Hvara smo se doslovno provlačili ispod kumulusa, međutim iznad Visa je stvarno bilo vedro :) More je isto izgledalo mirno. Bacili smo traku sa 500 m iznad rive i gle čuda zanos od samo 30-ak metara, super samo da tako ostane dok se popnemo na 900 m za skok.

Par minuta kasnije veselo smo jedan drugome čestitali na rivi na uspješnom skoku dok je svirala limena glazba grada.

Nakon 10 minuta se naoblačilo a oblaci su šibali brzinom od 2 warpa - provukli smo se kroz ušicu meteo igle,....

Nakon puno veselja, ića i pića, na povratku kući, u trajektu me je Žitko upoznao sa Američkim vojnim pilotom koji je došao odati počasti trojici poginulih iz svojoje posadi aviona koji je prisilno sletio na Viški aerodrom za vijeme II. sv. rata.

Djedica ima 90 godina i u svojoj 11 misiji od ukupno 44 za vrijeme rata pilot leteće tvrđave se vraćao bez motora br 3 u smjeru Italije.
Imali su (10-tero člana posada) 3 opcije : 1.skok iznad prostora bivše Jugoslavije 2. sljetanje u Jadransko more 3.sljetanje na aerodrom u Visu.

Pošto su se doslovno dovlačili u Vis (motor ne radi, pa avion mora letjeti pod kutem da kompezira desni motor) ugledali su pistu na Visu koja je  duplo krača nego što je protrebno B17-ci da sleti. Da stvar bude gora na pisti su se nalazila još 2 aviona jedna tvrđava koja imala probušenu gumu (i sporo se okretala da se makne sa piste) i transportni avion koji je čekao na poljetanje.

Ovo je značilo da od ionako male piste imaju na raspolaganju još manje ! Nakon što su dotaknuli točkovima pilot je pritisnuo nos dolje radi što bržeg kočenja, gume su pucale a ljevi su motori zarovali po zemlji. Tada se avion okrenuo naopako i otklizao do kanala za navodnjavanje i tamo se zabio. Dvoje ljudi je na licu mjesta bilo mrtvo, a jedan je preminuo kasnije tu noć na Visu (imao je probušeno plućno krilo pa nije smio letjeti u transportnom avionu za Italiju).

Još 33 misije je letio u II. svj. ratu. Pogođen je još nekoliko puta, letio je sa kopilotom koji je poginuo pored njega, pao mu na upravljačke komande itd.
Na Vis je došao sa trečom suprugom (prve dvije su mu umrle od raka) kako bi odao počast svojim poginulim ratnim drugovima, a ne kako bi tražio medijsku pažnju, ali svejedno mi je dopustio da ovdje prepričam njegovu priču.

Ovaj vitalni starac i onako voli sve što je vezano uz letenje i proputovao je dobar dio svijeta, ali kaže ovakvu oazu mira i ovakve susretljive ljude nije našao nigdje kao na Visu.