26.10.2008 smo bili u Milton Keynes pored Londona na zračnom tunelu.

Autor: Iko

    Put je počeo 25.10.2008 odlaskom na Ryan air u Zadar.Dobro raspoloženje svih u ekipi na aerodromu je dalo naslutiti da nas u  Londonu čeka  jedna mini ekskurzija.

    Prva provala smijeha je nastala kada su pojedini ljudi morali skidat obuću pri prolaku kroz detektor metala, a druga kada smo u zrakoplovu (veoma komforan Boeing 737) ubrali  člana posade sumnjive orijentacije( bit ću pristojan i reć da je dečko bio pomalo feminiziran.....). Sam let je protekao u jednoj opuštenoj atmosferi što jasno pokazuju i slike.

   Došlo je do te mjere da su nas stjuardese upozoravale na bliceve fotoaparata.Nakon ugodnog leta i slijetanja trebalo se na "lokalnom aerodromu" snaći i uletit u pravi metro (!!!)  koji nas je doveo do terminala i granice.Tu nas je pak dočekalo neugodno iznenadjenje i tortura koju ću samo spomenuti ali i ne davati previše pozornosti.Ukratko Englezi su se standardno bahatili,al ih je Jere kao vođa puta uredno spustio gdje  im  je mjesto  i avantura je mogla početi.

   Pri dolasku u hotel ponavljamo detaljan plan za sutra,pijemo pivicu za laku noć.....

   Nakon obilnog doručka upućujemo se prema aerodromu i daljnjem autobusu koji nas ima odvest u Milton Keynes na guštanje,dok  nečije ljepše polovice i jedno dijete odlaze u šetnju po Londonu po tipičnom engleskom vremenu-magli i kiši.Nakon vožnje koliko ugodne za one koji su zaspali toliko i stresne za one koji su se pripali svaki put kad bi vidili veliki tegljač kako ide put nas "krivom stranom ceste" stižemo u grad.Jere je naoružan kartom iz prve pogodija put do Airkixa (Bravo Jere!!!).Pri dolasku ispred kompleksa buka motora u tunelu je u svakom od nas lagano podizala razinu  adrenalina.

  Uslijedilo je ritualno fotografiranje koje je Strogo zabranjeno u centru te razgledavanje umjetnog skijališta i naposlijetku prijava u Airkix.

   Kratko predavanje ,oblačenje i avantura počinje.U prvoj su se rundi redali SVI instruktori  to je nama ostalima uzbuđenje raslo.Stojim na vratima,koncentriram se na pravi položaj,ogromna buka i brzina ventilacije su me dodatno napalili.... Uskačem pun samopouzdanja i letim ravno -u stakleni zid. Mislim se u sebi ,pa brate nije ovo ni jednostavno...Nisam se ni snašao kad već gotova prva minuta leta.Idemo opet-skok..Ide mi tako-tako.Njihov instruktor mi daje upute koje nastojim izvršit dok u jednom trenutku nisam pogledao Jeru koji samo kaže da se izvijem.To i radim i prvi put osjetim na par sekundi let,okret u lijevo-desno,pa odletim u zrak,izvijem se i propadnem dolje........K vragu već istekla i druga minuta.Lud od uzbudjenja sjedim u tunelu i gledan Jelenu, Luciju kako lete-Čudo neviđeno,takva lakoća pokreta.A posebno mi je drago zbog Ivana koji nikad nije skakao a po mom mišljenju je u tunelu bio Izvanredan!!!!U drugoj turi ulaze Top Gun,Marko...Svi  su odlični !!!!!!

Uslijedila je kratka pauza za nešto pojest,probat pivo (zašto je njihov Beck*s bolji od našega??) i napravit đir po shopping centru.Pri obilasku  dućana i restorana ( a pokazat će se kasnije i za taxiste) nekolicinu nas je zapanjila situacija u kojoj se sa sasvim solidnim engleskim ne uspijevamo sporazumit sadjelatnicima jer oni skoro pa i ne znaju engleski !?!?!?!?

Druga ura u tunelu je donijela isti raspored za let i normalno isti doživljaj u samom tunelu....

   Po završetku smo uzeli zaslužene diplome i uputili se  do samog Londona vidit barem jednu znamenitost.Dakle tu dolaze suster sa taksistima upitna znanja jezika ali i vlastitog grada ( Ne znaju di je Tower Bridge u Londonu ??), zatim malo cjenkanja za vožnju da bi sve završilo odlaskom na vlak i s(p)retnim  dolaskom u London gdje smo se susreli sa ženama koje su setale i shoppingirale.Nekolicina je tada krenula u hotel a neki u brzinski tour do Big Bena.

        Na poslijetku smo tako i krenuli doma puni dojmova iz tunela ali i s čvrstom odlukom da se kroz 4-5 miseci opet vratimo na najmanje 10-15 minuta vožnje u tunelu ali i barem 1 cijeli dan da provedemo u razgledavanju grada.Po povratku u Zadar opet malo razočarenje  jer su prednost pri ulasku u zemlju imali stranci a ne mi. Al briga me,bilo nam je luuuuudoooooo !